Monthly Archives: septembar 2011

Banja Koviljača

Tara – Beograd, 2010. godine (šesti deo)

Nošeni ovom divnom mišlju Meše Selimovića, sve izbegavajući da se ukopamo u Beogradu – i tako stalno odlažući početak sopstvenog starenja, proveli smo i ove godine nedelju dana na Tari. Nedelja k`o nedelja, brzo prođe, a još brže kada vam je lepo, šetajući po tarskim šumama i gorama, i povremeno nadoknađujući energiju, što kažu deca, po planinskim vutarama (izraz „vutara“ je skraćenica i potiče od „Vojna Ustanova TARA“, i odnosi se na restorane „Javor“ i „Radmilovac“ – i njihove kulinarske specijalitete).

Beograd – planina Tara, leto dvehiljadedeseto (peti deo)

Ali, za sve najbolje stvari morate se malo i potruditi. Uostalom, nije Mark Tven tek tako rekao (napisao):
„Za dvadeset godina bićeš više razočaran stvarima koje nisi uradio nego onima koje jesi. Isplovi, zato, iz sigurne luke. Otkrivaj, sanjaj, istražuj!“

Verujemo da već svi vrlo dobro znaju da se do Tare dolazi Ibarskom magistralom, pa na Valjevo, preko Debelog brda – do Bajine Bašte. Ili Ibarskom skroz do Užica, pa preko Kremne – do Tare. To su najkraći, pa time i „najbrži“ putevi.

Tara – Krupanj – Tekeriš – Majur – Beograd (četvrti deo)

Inače, za vreme naše posete, dvojica tinejdžera (u pratnji, valjda ?, svoje majke, koja je to oduševljeno i fotografisala) popeli su se na vrh spomenika koristeći gromobransku traku sa zadnje strane istog. No comment. Isti su se upisali u knjigu utisaka, posle obilaska muzeja, jezgrovitim komentarima „Ful fulova!“ i „Fenomenalno!“ Pa ne znam šta da kažem – bilo je uvek „šaljivdžija“ na ekskurzijama, i sada i (u moje vreme) pre više decenija. Ali, opisana poseta sa pentranjem na spomenik, i bez želje za uopštavanjem, na jednom ovakvom mestu nacionalne tragedije i ponosa, možda ipak odslikava (uspešne) rezultate „partijsko/anacionalne/TV/Internet/Facebook/SMS/itd“ debilizacije koja se, nesmetano i neprimetno, već dugo odvija u Srbiji (i ne samo kod nas)?

Put do Tare (treći deo)

ako volite Srbiju, ako hoćete da obnovite znanja iz istorije, ako ste naučili da kontrolišete torturu hitnog i shvatili da ne morate uvek da žurite, i da je putovanje do odredišta jednako zadovoljstvo kao i sam boravak na željenom cilju, ako vam nije žao da potrošite par litara benzina/dizela više, i ako na put polazite iz Beograda, toplo vam preporučujem „prečicu“: Beograd – Valjevo – Osečina – Pecka – Ljubovija – Bajina Bašta – Tara.