Mačkov kamen

Tara – Krupanj – Tekeriš – Majur – Beograd (četvrti deo)

Inače, za vreme naše posete, dvojica tinejdžera (u pratnji, valjda ?, svoje majke, koja je to oduševljeno i fotografisala) popeli su se na vrh spomenika koristeći gromobransku traku sa zadnje strane istog. No comment. Isti su se upisali u knjigu utisaka, posle obilaska muzeja, jezgrovitim komentarima „Ful fulova!“ i „Fenomenalno!“ Pa ne znam šta da kažem – bilo je uvek „šaljivdžija“ na ekskurzijama, i sada i (u moje vreme) pre više decenija. Ali, opisana poseta sa pentranjem na spomenik, i bez želje za uopštavanjem, na jednom ovakvom mestu nacionalne tragedije i ponosa, možda ipak odslikava (uspešne) rezultate „partijsko/anacionalne/TV/Internet/Facebook/SMS/itd“ debilizacije koja se, nesmetano i neprimetno, već dugo odvija u Srbiji (i ne samo kod nas)?

Putovanje Tara – Beograd, okolo-naokolo (drugi deo)

Danas je prilično uobičajeno da, kada negde putujete, za sam put (transfer) do odredišta isplanirate tačno onoliko vremena koliko treba za samu vožnju, zatim za jedno stajanje na pumpi (sa današnjim kolima ni to više ne važi; sa jednim rezervoarom stići ćete čak u drugu državu) i, možda, odvojite još desetak minuta ako želite da u nekom restorančetu uz put popijete kafu ili sok (i to obično ako vas deca nagovore). A ono što se apsolutno podrazumeva, to je da od mogućih pravaca A, B ili V, birate onaj koji je najkraći, ili onaj koji se barem delom poklapa sa auto-putem.